Milmedika

Dvadeseti vijek obilježilo je jedno od najznačajnijih medicinskih otkrića – razvoj antibiotika. Ipak, masovna proizvodnja i široka primjena doveli su do neželjenih posljedica, među kojima se ističe alergija na penicilinske antibiotike.

Istorijski razvoj penicilina

Prvi naučni pokazatelji o terapijskom potencijalu mikroorganizama pojavili su se 1877. godine zahvaljujući radovima Pasteura i Jouberta. Ernest Duchesne je među prvima primijetio antibakterijsko djelovanje gljivica, a Alexander Fleming je 1928. godine otkrio penicilin – supstancu koja inhibira rast stafilokoka. Penicilin je u humanoj terapiji prvi put primijenjen 1942. godine, a 1959. izolovana je 6-aminopenicilinska kiselina, osnova za razvoj polusintetskih penicilina.

Šta uzrokuje alergiju na penicilin?

Iako je penicilin poznat po svojoj efikasnosti i niskoj toksičnosti, alergijske reakcije su prijavljene već godinu dana nakon njegove primjene. Penicilin može izazvati sve tipove alergijskih reakcija prema Coombs-Gell klasifikaciji (tipovi I–IV).

Mehanizam nastanka alergije

• Približno 5% penicilina datog u terapijske svrhe veže se za proteine u organizmu.
• Reakcijom se stvara peniciloil-konjugat – glavni (major) alergijski determinant, prisutan kod svih penicilina.
• Minor determinante, iako se formiraju u manjoj količini, mogu izazvati ozbiljne alergijske reakcije.

Koji tipovi alergijskih reakcija postoje?

Rane reakcije (do 1 sat nakon primjene)

• Posredovane IgE antitijelima.
• Najopasnije; mogu izazvati anafilaksu.
• Simptomi uključuju osip, oticanje, otežano disanje i pad krvnog pritiska.

Ubrzane reakcije (1–48 sati)

• Takođe IgE posredovane.
• Najčešće se manifestuju urtikarijom (koprivnjača).

Kasne reakcije (nakon 48 sati)

• Posredovane T-limfocitima.
• Manifestuju se kao kontaktni dermatitis, morbiliformni osip, eksfolijativni dermatitis ili DRESS sindrom.

Dijagnostika alergije na penicilin

Temelj dijagnoze čini pažljivo uzeta anamneza i klinički pregled. Potrebno je utvrditi:

• Vrijeme pojave simptoma nakon primjene lijeka.
• Vrstu i ozbiljnost reakcije.
• Istovremenu primjenu drugih lijekova ili prisustvo infekcija.

Dodatne dijagnostičke metode:

• Kožni testovi (prick i intradermalni) koriste:
• Peniciloil-polilizin (komercijalno dostupan kao PrePen).
• Cijela molekula penicilina.
• In vitro testovi:Radioimunoesej (RIA).
• ImmunoCAP.
• FEIA testovi.
• Provokacioni test – koristi se kada su svi prethodni testovi negativni, a sumnja na alergiju i dalje postoji.

Terapijski pristup i izbor antibiotika

Ako je potvrđena alergija na penicilin:

• Preporučuje se primjena alternativnog antibiotika kada je to moguće.
• U slučaju potrebe za beta-laktamskim antibioticima, može se razmotriti primjena cefalosporina uz procjenu rizika.

Mnoge reakcije se pogrešno pripisuju alergiji na penicilin. Detaljno testiranje je važno kako bi se izbjegla nepotrebna zabrana upotrebe ovog ključnog antibiotika.

Zaključak

Iako je penicilin i dalje jedan od najefikasnijih i najbezbjednijih antibiotika, njegova široka i često neopravdana primjena dovela je do povećanja preosjetljivosti u populaciji. Međutim, alergijske reakcije su rjeđe nego što se misli, a strah od njihove pojave često je veći od stvarnog rizika.

Pravilna dijagnoza omogućava bezbjednu primjenu penicilina i sprječava nepotrebno izbjegavanje ovog važnog lijeka. Precizna medicinska dokumentacija i testiranje kod sumnje na alergiju od ključne su važnosti za pravilno liječenje.

Autor: Prim. mr sci. dr med. Slobodan Vranješ

Poliklinika Milmedika – Podgorica